Radi što potpunije prezentacije optometrije u Evropi, Udruženje je prevelo
ključne stranice ECCO-ove Plave knjige (Blue Book), koja se može naći na njihovom
sajtu http://www.ecoo.info/, i koja je dostavljena Ministarstvu zdravlja.
IZVRŠNI PREGLED
(3. strana u originalnog dokumenta)
Sa porastom troškova medicinske brige i padom broja oftalmologa u nekim
državama Evrope, primarna briga o očima se u velikoj meri prenosi na optometriste i
optičare. Ali sposobnost optometrista i optičara da se razviju izvan njihovih
tradicionalnih zanatskih aktivnosti i da ponude primarnu zdravstevnu brigu nije
uniformna; varira u skladu sa okolnostima u njihovim državama.
Optometrija i optika su povezane profesije i u nekim državama Evrope se
smatraju kao jedna profesija. U drugim državama one oslikavaju zasebna polja
profesionalne aktivnosti i smatraju se kao dve zasebne profesije. Optometrija se bavi
kliničkom procenom ljudskog oka, prepisivanjem i održavanjem optičkih uređaja
(naočare ili kontaktna sočiva) da bi ispravila defekte vida. Optičari se fokusiraju na
sastavljanje i prepisivanje takvih uređaja.
U nekim državama profesionalci kombinuju ove dve funkcije. U drugim
državama oni ograničavaju njihovu procenu na refrakciju pacijenta i izdavanje
korektivnih aparata. Počevši od najnižeg nivoa obuke, možemo reći da u Evropi
imamo optičare koji prepisuju, oni su praćeni optičarima koji refraktuju dok njih prate
optometristi koji su obučeni da uoče patologiju. U manjem broju zemalja takvi
optometristi takođe koriste dijagnostičke lekove, pa čak i ograničen spektar
terapeutskih lekova.
Različit spektar prakse optometrista i optičara u Evropi je rezultat širenja
dostupne obuke, zakona, organizacije profesije, relativne veličine, političke težine i
stava oftalmologije prema optometriji. Optometrija je u nekim državama još uvek
izvan zakona.
Obrazovanje i obuka se priznaju kao ključ za napredovanje u profesiji. Opšti
trend je spajanje, gde optičari nastavljaju sa obukom od 16-te godine i naviše, preko
mešovitih studija i iskustva u praktičnom radu, dok se optometristi obučavaju na
univerzitetu u kliničkoj praksi sa elementom supervizorske obuke.
OPTOMETRISTI I OPTIČARI U EVROPI
(5. strana u originalnog dokumenta)
Profesija optometrije i optičara je evoluirala različitim brzinama širom Evrope i
opstala je u različitim fazama razvoja. Stoga je teško oslikati jedinstvenu sliku
profesije, lako uočljivu na prvi pogled.
Generalno, optometrija je nastala od optike, dok se obrazovanje optičara širilo
uključujući kliničke predmete, dok se njihov spektar prakse posledično uvećavao.
1
Neki optičari su postali optometristi.
Optičari nastavljaju da prave i usklađuju korektivne naočare u skladu sa
receptom oftalmologa (medicinskog lekara) ili optometriste u zavisnosti da li se
optometrija upražnjava u toj zemlji. Takvi optičari se ponekad nazivaju i optičari koji
izdaju recepte.
Optometristi obavljaju potpuna ispitivanja oka kod pacijenata gde je rezultat
prepisani recept korektivnih optičkih uređaja, u slučaju da je to neophodno, a u
manjem broju slučajeva zapažanje znakova moguće bolesti, povrede, ili
abnormalnosti oka. U takvim slučajevima optometrista šalje pacijenta kod lekara na
dalja ispitivanja i mogući tretman.
Neki optičari su evoluirali do faze obavljanja parcijalnog ispitivanja oka koje se
mahom sastoji od refrakcije i prepisivanja korektivnih optičkih uređaja, ali ne i do
traženja i uočavanja patologije oka. Neki optičari se mogu nazvati i optičari
refrakcionisti.
U nekim državama optometristi i optičari koji izdaju recepte se svrstavaju u
različite profesije, ili po zakonu, ili de facto. U drugim državama ova profesija se
smatra kao jedinstvena profesija, optičar-optometrista bez obzira na profesionalni
spektar prakse i dnevnih aktivnosti.
STATUS PROFESIJE
(17. strana u originalnog dokumenta)
Kao profesije u evoluciji optometrija i optika se sagledavaju sve manje i manje
kao zanati, a sve više i više kao profesija zdravstvene brige. U mnogim državama
se sagledavaju i kao jedno i kao drugo.
Uz jasan izuzetak Protugalije, ova profesija je regulisana nacionalnim
zakonima u većoj ili manjoj meri direktno od strane vlade ili, indirektno preko vladine
agencije. Zanimljiv slučaj nudi Holandija sa svoje tri optičarske profesije. Optičari i
optičari za kontaktna sočiva nisu regulisani, dok pun spektar optometrije jeste.
Međutim, prava priroda regulative varira između zemalja. Period
relicenciranja (ili re-registracije) da bi se ona upražnjavala legalno, se zahteva u
samo manjem broju zemalja (Kipar, Češka republika, Irska, Španija i Velika
Britanija). Dok profesija jedino nije pravno zaštićena u Portugaliji, slabije u Belgiji i
Poljskoj, profesija je zaštićena u većini zemalja (delimično ili parcijalno) u vezi sa
ulaskom u profesiju, upotrebi profesionalne titule i spektra prakse profesije (vidi
ispod).
Otvaranje maloprodajnih objekata je regulisano u manjem broju zemalja, ali
u većini jeste.
Pravni ili etički zahtev za člana profesije je da sprovodi profesionalno
osiguranje o odšteti ili podvrgavanje proveri mogućeg krivičnog dosijea je
uobičajeno samo u manjem broju zemalja.
U skoro svim zemljama ulazak u profesiju se jedino dozvoljava posle
završetka određenog nivoa državnog obrazovanja. Kao dodatak tome, u većini
2
zemalja takođe je neophodno završiti neki oblik profesionalnog ispita.
U završetku, uzevši u obzir sve ove regulatorne zahteve možemo reći samo
da je jedino Portugaliji u potpunosti neregulisana, dok je profesija parcijalno
regulisana u Holandiji i veoma regulisana u Austriji, Kipru, Češkoj republici,
Nemačkoj, Grčkoj, Poljskoj, Slovačkoj, Švajcarskoj, Španiji i Velikoj Britaniji.
SPEKTAR PRAKSE
(25. strana u originalnog dokumenta)
Spektru prakse profesije treba prići iz tri ugla: ono što je dozvoljeno, ono što je
zabranjeno i ono što je zabranjeno, ali se ipak upražnjava ili otvoreno, ili diskretno.
Dok je, razumljivo, izdavanje i prodaja korektivnih naočara ili dozvoljeno u
svim državama, ili u potpunosti ili delimično neregulisano, u manjem broju država
refrakcija ili prepisivanje korektivnih naočara je u potpunosti još uvek zabranjena za
profesiju (na primer, Bugarska, Grčka i Turska) ili delimično zabranjeno (u, na primer,
Francuskoj).
Procedure se normalno sastoje od primarnog ispitivanja oka (kao što je
oftalmoskopija, tonometrija i perimetrija) i dozvoljene su u većini država, a
obavljaju se kvazi-legalno u većini država. (Ove procedure su naravno zabranjene u
onim državama gde profesiji još uvek nije dozvoljeno da testira vid i da izdaje
recepte.)
Upotreba dijagnostičkih lekova je jedino dozvoljena u profesiji u manjem
broju zemalja (Irska, Holandija, Norveška i Velika Britanija). (U slučaju Irske gde je
profesija legalno podeljena na optometriste i optičare samo optometristi mogu da
koriste dijagnostičke lekove). Upotreba terapeutskih lekova je dozvoljena jedino
optometristima u Velikoj Britaniji, iako se neformalno obavlja na Kipru.
Takođe postoje i ograničenja u profesiji u manjem broju zemalja u odnosu na
testiranje vida vozačima ili korisnicima kompjutera (VDU ili oprema za izlaganje
monitora), ili pacijentima sa oštećenjima u vidu (slepima, ili onima sa delimičnim
vidom).
U većini zemalja optometristi i optičari upućuju pacijenta ako je neophodno
kod lekara, ali u nekim od ovih zemalja oni su ograničeni na način na koji to mogu da
urade (na primer u bolnici) i u čemu mogu da naznače pacijentovo kliničko stanje kao
deo uputa.
Tabela sadrži liste reakcija datih za svaku državu koje se odnose na
procedure koje su deo ili su okruženje ispitivanja oka.
Dok je podešavanje i nabavka korektivnih naočara za decu dozvoljeno u
svim državama, još uvek postoje neka ograničenja u testiranju vida dece i
prepisivanju naočara koja su vezana ili za godište dece, ili za komplementarnu ulogu
oftalmologa koji testira vid deteta.
U nekim državama regulatorni režim koji je nadležan za prepisivanje i prodaju
korektivnih kontaktnih sočiva nije isti kao i onaj kod korektivnih naočara. Prema
tome, dok je prodaja korektivnih kontaktnih sočiva regulisana u većini država, nije
regulisana u Belgiji (samo kod nekih distributera), Finskoj, Mađarskoj, Holandiji,
3
Norveškoj, Poljskoj, Portugaliji, Sloveniji i Švajcarskoj. Štaviše, tip distributera gde se
kontaktna sočiva mogu prodavati je veći (na primer, apoteke i supermarketi). Drugo,
u nekim državama (Austrija, Danska, Slovačka, Švedska i Velika Britanija) profesija
mora imati dodatne kvalifikacije da bi joj se dozvolilo da podešava i prodaje
kontaktna sočiva.
OBRAZOVANJE I OBUKA ZA PROFESIJU
(39. strana u originalnog dokumenta)
Obrazac obrazovanja i obuke za profesiju u Evropi je komplikovan. Postoji
najmanje četiri glavna puta da se postane optometrista ili optičar.
U zaključku, kao što prikazuje generalna tabela postoji jedan put da se
postane optičar i tri puta da se postane optometrista (jedan od njih je nastavak da se
postane optičar).
Put obuke da se postane optičar se sastoji od dvogodišnjeg obrazovanja u
školi, posle 14-te godine koje prate četiri godine mešovitih studija i iskustva u
praktičnom radu (obično kao tip praktikanta). Ovaj put se prati u svim državama,
osim u Španiji, Italiji, Švajcarskoj i Skandinaviji. U Belgiji period mešovitih studija i
praktičnog rada može da varira između tri i pet godina. U Češkoj republici se provode
četiri godine u sticanju iskustva samo u praktičnom radu. U Bugarskoj učenik
napušta srednju školu sa 18 godina i pohađa godinu dana prakse.
Prvi mogući put obuke da se postane optometrista koji je praćen
kvalifikacijom za optičara, se normalno sastoji od godine preliminarnih studija, a
potom tri godine studija na univerzitetu ili višoj instituciji tercijalnog (ili višeg)
obrazovanja. Ovaj kombinovani put je trenutno dostupan u Belgiji, Danskoj, Finskoj,
Francuskoj, Nemačkoj, Italiji i Poljskoj, a postaće dostupan i u Velikoj Britaniji. U
Češkoj republici student ide odmah posle srednje škole na univerzitet gde kursevi
sadrže iskustvo u praktičnom radu.
Najuobičajeniji put obuke da se postane optometrista počinje pošto učenik
završi srednje obrazovanje u 18-toj godini. Učenik potom stiče praktično radno
iskustvo od godinu dana pre nego što završi trogodišnje studije na univerzitetu, ili na
nekoj drugoj instituciji višeg obrazovanja. Taj put se sledi u Nemačkoj, Austriji, Irskoj,
Italiji, Mađarskoj, Holandiji, Norveškoj, Poljskoj, Španiji i Švajcarskoj. U Portugaliji je
period sticanja praktičnog radnog iskustva šest meseci i integrisan je u petogodišnje
studije na univerzitetu. U Belgiji učenik sa 16 godina može da započne
četvorogodišnje studije, a potom da provede tri godina na mešovitim studijama i
praktičnom radnom iskustvu da bi stekao kvalifikacije.
Treći put da se postane optometrista, koji se sledi jedino u Velikoj Britaniji je
sličan uobičajenom putu osim što se provodi godina praktičnog radnog iskustva pod
supervizijom posle završetka trogodišnjih studija na univerzitetu. Na kraju četvrte
godine student polaže profesionalni kvalifikacioni ispit.
4
Beleške i izuzeci od opštih putanja
(45. strana u originalnog dokumenta)
U Belgiji da bi se postao optičar: 2 godine obrazovanja posle 14. godine
školskog obrazovanja + 3 ili 5 godina studija + praksa u optici. Da bi se postao
optometrista: 2 godine obrazovanja posle 14. godine školskog obrazovanja + 4
godine + 3 godine studija i prakse u optici i optometriji.
U Bugarskoj vokaciona obuka traje samo godinu dana posle srednje škole (4
godine posle završetka obrazovanja do 14-te godine). Prema tome, optičar može da
postane kvalifikovan u 19-toj godini.
U Češkoj republici: 4 godine obuke posle 2 godine od zavšetka obrazovanja
do 14-te godine da bi se postao optičar. Da bi se postao optometrista posle 18-te
godine mora se studirati tri godne na univerzitetu i veoma je verovatno da se odradi
još nekoliko godina na master studijama. Praktični rad i radno iskustvo se normalno
integrišu u univerzitetski program.
U Portugaliji obuka optometrije sadrži 4 godine obrazovanja posle 14 godine
koju prati 5 godina univerzitetske obuke u koju je uključeno 6 meseci prakse. To će
se uskoro transformisati prema modelu iz Velike Britanije: 3 godine univerzitetskog
obrazovanja koje prati 1 godina prakse.